Jednom je bilo prazna bocica za parfem . Jednom je kada je imalo slatki i omljiv miris, ali sada je bilo zaboravljeno na prašljivoj polici. Ova prazna bašta imala je tajnu da podeli, tihoću o svojem tužnom životu, kako se osjeća zapušteno.
Ta bašta za parfem koja je jednom bila prazna ima priču da ispriča, počevši od toga kako je bila izrađena. Jednom je bila kolekcija lijepih staklenih baštica sa lepom literaturom i akrom blistave zlata. Njena jedinstvena mirisa bila je sposobna da prebaci bilo koga tko je nosio u čarobnu zemlju punu cvetova i sunca.
Ali suočajuci se sa proterivanjem meseceva parfem je iskorišćen, a flaša je bila odbacena. Više nije bila korisna i posao je završen. Zbog toga je bila odmrštjena u tamni ugao gde je akumulirala prašinu i pavuke dok su dani prelazili u mesece, a zatim i u godine.
Ali postojanje prazne flase za parfem može biti jedinočno i težinska teret počiva na njenom osetljivom telu. Ona je samo želela prijatelja, nekoga tko će primetiti njenu još uvijek prisutnu lepitu. Ali kako su dani prelazili u nedelje, počela je izgubljivati nadu da će ponovo biti primetena.
I tako je napuštena bočica ostala u svojoj staklenoj kući, nevidljiva i neslušana. Lagano je šapatala molitvom za spasenje, želeći da neko dođe i spasi je od samotu. Ali su te šapute izgubile snagu u daljini, postajući sve tiše i tiše.
Na kraju je bočica koja je jednom držala nešto postala samo — prazna bočica . Njen tišinski priča nije izrečena, njena tuga nije izražena, a njen samotni postojanje nije primjećeno. Sada, mjesec po mjesec, sjedila je na polici kao tužan podsjetnik na to kako lepe stvari mogu biti uništene.