Jednom je bilo prazna bocica za parfem . Bila je jednom vremena slatka i očaravajuća mirisnoća, ali sada je bila zanemarena na prašnjavi polici. Ova prazna flašica imala je tajnu da podijeli, tihoj tajnu o svojem tužnom životu, kako se osjeća opuštena.
Ta flašica parfema koja je bila jednom prazna ima priču da ispriča, počinje od njezine izrade. Bila je jednom kolekcija lijepih staklenih flašica sa lijepom književnošću i hektarom sjajnog zlata. Njena jedinstvena mirisnoća mohla je svakoga koji ju je nosio odvesti u čarobnu zemlju punu cvijeća i suncanja.
Ali su mjeseci prolazili, parfem je bio iskorišten, a bocica je bila odbacena. Više nije bila korisna, a zadatak je završen. Stoga ju je se ubacio u tamni kut gdje se nakupljalo prašina i pająčji mreži dok su dani prelazili u mjesece, a onda u godine.
Ali postojanje prazne bocice za parfem može biti jedino i teret toga je teško ležao na njenom osetljivom jedinu. Ona je samo željela prijatelja, nekoga tko će primijetiti njenu još uvijek postojeću ljepotu. Ali kako su dani prelazili u tjedne, počela je gubiti nadu da će ponovno biti primijenjena.
I tako je napuštena boca ostala u svojoj staklanoj kući, nevidljiva i neslušana. Lagano je šaputala za spašenje, želajući da netko dođe i spasi je od samotine. Ali su šapute izmiješale u daljinu u šaput šaput.
Na kraju je boca koja je jednom držala nešto završila baš time — prazna boca . Njena tišinska priča nije izrečena, njezino tuguje nije izraženo, njezina samotna postojanja nije primjećena. Sada mjesec po mjesec sjedila je na polici, tužan podsetnik kako lepe stvari mogu biti uništene.